KARANFILI Sjeverni vrh 2460 mnv
Izvjestava Ahmet Rekovic
Veliki vrh 2490 mnv 26.mart 2011. God. Izuzetno uspjesnu zimsku sezonu krunisali smo usponom na Sjeverni vrh Karanfila. Zimski uspon na Karanfile vazi za jedan od najtezih, zasigurno najopasnijih, uspona u Crnoj Gori. Razlog je velika eksponiranost, pogotovu dijela od Krosnjinog prolaza do Sjevernog vrha kojim pucaju snijezni otrzi- lavine koje se zavrsavaju u samoj dolini Ropojani iznad Liqeni Geshtares (Cemerikinog jezera), dakle preko 1000m pada. Ne treba zanemariti ni stranu okrenutu prema Grebaji kada su u pitanju lavine, naime svake godine od Krosnje puca lavina koja se zavrsava odmah iznad prve livade. Snaga ove lavine se pojacava sa jos dva lavinozna kraka sa Ocnjaka.
Kad se sve ovo zna, kao i cinjenica da je na Karanfilima dosad 6 planinara izgubila zivot (sto zimi sto ljeti), onda treba dobro razmisliti o usponu na ovaj vrh. Zbog toga se on preporucuje samo iskusnim planinarima – visokogorcima sa alpinistickim iskustvom. Upravo u takvom drustvu smo bili tog 26. marta ja i Ramiz kao jedini clanovi naseg drustva koji su uzeli ucesce u ovom pohodu. Organizator uspona je pk Visokogorci Crne Gore iz Podgorice a ucestvovali su jos i clanovi pk Prekornica iz Danilovgrada i pd Vucji Zub iz Trebinja. Dan ranije, Boris i Zoran iz Visokogoraca su uspjeli da dodju do Krosnjinog prolaza a potom postave preko 100m fiksnog uzeta od prolaza do sirokog kuloara koji vodi do samog vrha. Dalje nijesu mogli jer je bilo izuzetno toplo vrijeme i pocele su male lavine da pucaju. Po povratku sam ih sacekao kod planinarskog doma Radnicki i dogovorili se da ujutru krenemo u 2 sat po ponoci, upravo iz razloga da bi uspon do vrha a zatim i spust do prolaza izveli u jutarnjim satima dok snijeg jos drzi.
26.mart Oko jedan ipo po ponoci ja i Ramiz smo bili u Grebaji. Noc vedra, temperatura oko nula stepeni. Tek tada se upalio fenjer u planinarskom domu Radnicki i planinari su poceli ustajati. Sacekali smo jos malo i hladni vjetar nas je natjerao da krenemo prije njih. Marsuta uspona zimi je ista kao i ljeti, naravno uz male precice posto je sve popunjeno snijegom. Na prvoj livadi (1155 mnv) snijega je imalo oko 20 cm, nastavljamo dalje strmim siparom koji je napunjen velikim zaledjenim snijeznim santama koje su se obrusile sa Ocnjaka. Nametnuli smo dobar tempo tako da smo do Krosnje (2000 mnv) stigli za tri sata tj u 5 sati izjutra kada se i razdanilo. Tu nas stize grupa na celu sa Milanom Radovica. Pravimo manju pauzu, klanjam sabah namaz, postavljamo dereze i nastavljamo u pravcu Krosnjinog prolaza ( 2165 mnv) na koji stizemo tacno u 6 sati. Prvo sto se ugleda sa “druge” strane preko Ropojane su fascinantni, zasiljeni vrhovi Scokista koji nikog ne ostavljaju ravnodusnim, preko kojih strci Maja Jezerce 2694 mnv okupan prvim jutarnjim suncanim zracima.. Krosnjin prolaz je bukvalno bio zaliven snijegom koji ga je popunio tako da je bilo mjesta za citavu ekipu od 14 clanova. Poslije krace pauze krecemo u zavrsni i najtezi uspon. Uz uze, koje je postavljeno dan ranije, jedan po jedan traverziramo u pravcu sirokog kuloara koji vodi do vrha. Zbog sigurnosti samo po jedan planinar ide uz uze od klina do klina tako da se to malo oduzilo. Ja i Boris krecemo zadnji sa oko pola sata zaostatka, povremeno vadim video kameru da napravim dobar snimak, kao i digitalac sto doprinosi da dodatno zaostanemo za grupom. Snijeg je zaljedjen tako da bi i najmanja greska bila kobna. Mene , sa svojih 114kg a sa opremom preko 125kg, je posebno iscrpio ovaj dio. Nije lako izdrzati blizu sat ipo vremena prakticno na prstima tj na prednjim kramponima dereza bez pauze tako da je bilo pravo olaksanje kad smo na vrhu nagazili sa citavim stopalima.
Dakle nakon 6 sati izlazimo na Sjeverni vrh 2460 mnv. Pomijesana osjecanja zadovoljstva, umora pomalo i zebnje zbog povratka. Cestitamo jedan drugom, na vrhu smo ostali nas troje – Ramiz, Boris i ja dok su se ostali zaputili ka Velikom- Srednjem vrhu- Maja gurt e Zjarmit (vrh kremenog kamena) 2490 mnv koji je najvisi vrh Karanfila. Ramiz i Boris odmah krecu nazad a ja ostajem jos dvadesetak minuta da bi napravio koji snimak. Zao mi je bilo sto nije bilo vedro radi fotki ali zbog bezbijednosti ovo su bili idealni vremenski uslovi. Po povratku na Krosnjin prolaz Ramiz i ja smo se prisjetili kada smo prije 4 godine pokusali uspon na Karanfile. Tada 7. Januara 2007 uspjeli smo da dodjemo do ispod Krosnjinog prolaza (do vrha zelenog jezika) i dalje nijesmo mogli zbog leda. Stvarno sa ove vremenske distance LUDO zvuci da smo tada nas cetvorica krenuli bez ikakve opreme, dereza, uzeta, u gumenim cizmama sa samo jednim cepinom na ovaj uspon. I do dan danas to nam je ostao jedini neuspio pokusaj uspona na neki vrh. Sad vidim da smo zaista imali VELIKO srce i zelju , sto uostalom krasi prave planinare. Da stvar bude gora u istoj takvoj NEopremi uspjesno smo izveli zimski uspon na Zlu Kolatu 2534mnv i na Maja Jezerce 2694 mnv. Nas presjednik cesto kaze za nas “oni nemaju puno u glavu al zato imaju u noge” Evo i nekoliko fotografija sa tog uspona
Kliknite na sliku:Izvjestava Ahmet Rekovic
Veliki vrh 2490 mnv 26.mart 2011. God. Izuzetno uspjesnu zimsku sezonu krunisali smo usponom na Sjeverni vrh Karanfila. Zimski uspon na Karanfile vazi za jedan od najtezih, zasigurno najopasnijih, uspona u Crnoj Gori. Razlog je velika eksponiranost, pogotovu dijela od Krosnjinog prolaza do Sjevernog vrha kojim pucaju snijezni otrzi- lavine koje se zavrsavaju u samoj dolini Ropojani iznad Liqeni Geshtares (Cemerikinog jezera), dakle preko 1000m pada. Ne treba zanemariti ni stranu okrenutu prema Grebaji kada su u pitanju lavine, naime svake godine od Krosnje puca lavina koja se zavrsava odmah iznad prve livade. Snaga ove lavine se pojacava sa jos dva lavinozna kraka sa Ocnjaka.
Kad se sve ovo zna, kao i cinjenica da je na Karanfilima dosad 6 planinara izgubila zivot (sto zimi sto ljeti), onda treba dobro razmisliti o usponu na ovaj vrh. Zbog toga se on preporucuje samo iskusnim planinarima – visokogorcima sa alpinistickim iskustvom. Upravo u takvom drustvu smo bili tog 26. marta ja i Ramiz kao jedini clanovi naseg drustva koji su uzeli ucesce u ovom pohodu. Organizator uspona je pk Visokogorci Crne Gore iz Podgorice a ucestvovali su jos i clanovi pk Prekornica iz Danilovgrada i pd Vucji Zub iz Trebinja. Dan ranije, Boris i Zoran iz Visokogoraca su uspjeli da dodju do Krosnjinog prolaza a potom postave preko 100m fiksnog uzeta od prolaza do sirokog kuloara koji vodi do samog vrha. Dalje nijesu mogli jer je bilo izuzetno toplo vrijeme i pocele su male lavine da pucaju. Po povratku sam ih sacekao kod planinarskog doma Radnicki i dogovorili se da ujutru krenemo u 2 sat po ponoci, upravo iz razloga da bi uspon do vrha a zatim i spust do prolaza izveli u jutarnjim satima dok snijeg jos drzi.
26.mart Oko jedan ipo po ponoci ja i Ramiz smo bili u Grebaji. Noc vedra, temperatura oko nula stepeni. Tek tada se upalio fenjer u planinarskom domu Radnicki i planinari su poceli ustajati. Sacekali smo jos malo i hladni vjetar nas je natjerao da krenemo prije njih. Marsuta uspona zimi je ista kao i ljeti, naravno uz male precice posto je sve popunjeno snijegom. Na prvoj livadi (1155 mnv) snijega je imalo oko 20 cm, nastavljamo dalje strmim siparom koji je napunjen velikim zaledjenim snijeznim santama koje su se obrusile sa Ocnjaka. Nametnuli smo dobar tempo tako da smo do Krosnje (2000 mnv) stigli za tri sata tj u 5 sati izjutra kada se i razdanilo. Tu nas stize grupa na celu sa Milanom Radovica. Pravimo manju pauzu, klanjam sabah namaz, postavljamo dereze i nastavljamo u pravcu Krosnjinog prolaza ( 2165 mnv) na koji stizemo tacno u 6 sati. Prvo sto se ugleda sa “druge” strane preko Ropojane su fascinantni, zasiljeni vrhovi Scokista koji nikog ne ostavljaju ravnodusnim, preko kojih strci Maja Jezerce 2694 mnv okupan prvim jutarnjim suncanim zracima.. Krosnjin prolaz je bukvalno bio zaliven snijegom koji ga je popunio tako da je bilo mjesta za citavu ekipu od 14 clanova. Poslije krace pauze krecemo u zavrsni i najtezi uspon. Uz uze, koje je postavljeno dan ranije, jedan po jedan traverziramo u pravcu sirokog kuloara koji vodi do vrha. Zbog sigurnosti samo po jedan planinar ide uz uze od klina do klina tako da se to malo oduzilo. Ja i Boris krecemo zadnji sa oko pola sata zaostatka, povremeno vadim video kameru da napravim dobar snimak, kao i digitalac sto doprinosi da dodatno zaostanemo za grupom. Snijeg je zaljedjen tako da bi i najmanja greska bila kobna. Mene , sa svojih 114kg a sa opremom preko 125kg, je posebno iscrpio ovaj dio. Nije lako izdrzati blizu sat ipo vremena prakticno na prstima tj na prednjim kramponima dereza bez pauze tako da je bilo pravo olaksanje kad smo na vrhu nagazili sa citavim stopalima.
Dakle nakon 6 sati izlazimo na Sjeverni vrh 2460 mnv. Pomijesana osjecanja zadovoljstva, umora pomalo i zebnje zbog povratka. Cestitamo jedan drugom, na vrhu smo ostali nas troje – Ramiz, Boris i ja dok su se ostali zaputili ka Velikom- Srednjem vrhu- Maja gurt e Zjarmit (vrh kremenog kamena) 2490 mnv koji je najvisi vrh Karanfila. Ramiz i Boris odmah krecu nazad a ja ostajem jos dvadesetak minuta da bi napravio koji snimak. Zao mi je bilo sto nije bilo vedro radi fotki ali zbog bezbijednosti ovo su bili idealni vremenski uslovi. Po povratku na Krosnjin prolaz Ramiz i ja smo se prisjetili kada smo prije 4 godine pokusali uspon na Karanfile. Tada 7. Januara 2007 uspjeli smo da dodjemo do ispod Krosnjinog prolaza (do vrha zelenog jezika) i dalje nijesmo mogli zbog leda. Stvarno sa ove vremenske distance LUDO zvuci da smo tada nas cetvorica krenuli bez ikakve opreme, dereza, uzeta, u gumenim cizmama sa samo jednim cepinom na ovaj uspon. I do dan danas to nam je ostao jedini neuspio pokusaj uspona na neki vrh. Sad vidim da smo zaista imali VELIKO srce i zelju , sto uostalom krasi prave planinare. Da stvar bude gora u istoj takvoj NEopremi uspjesno smo izveli zimski uspon na Zlu Kolatu 2534mnv i na Maja Jezerce 2694 mnv. Nas presjednik cesto kaze za nas “oni nemaju puno u glavu al zato imaju u noge” Evo i nekoliko fotografija sa tog uspona
