Popadija 17. januar 2009. god.

 
Zadnji put smo na Popadiji, zimi, bili sada vec davne 2006. god. Tada smo zajedno sa PD Karanfil organizovali uspon na vrh Popadije i na najvisočiji vrh Volušnice - Talijanka 2057 mnv. I ove godine smo bili zajedno, sa nama je bio jedan član pd Karanfil, ukupno nas sedam. Tog 17. januara se razvedrilo preko noci, nakon tri-četiri kišna dana, tako da se snijeg zaledio oko 10cm na površini. Medjutim to je predstavljalo otežavajuću okolnost jer taman kad bi se pokušao napravit naredni korak snijeg bi popuštio i tako dodatno umarao. 

Zanimljivo da one lakše po kilaži, Zuvda, Ismeta i Ramiza snijeg je držao a mi ostali - teži smo propadali da iznad koljena. Iz Grebaja, gdje je imalo oko 40 cm snijega, smo krenuli oko 9 sati. Smjenjivali smo se u prćenju i nakon dva sata stižemo do izlaza iz šume na Volušnici, gdje je snijega imalo oko 1m. Dalje smo napredovali sve sporije zbog umora. Ja i Šeko smo svo vrijeme bili na začelju, često smo pravili pauze. Najteža dionica je bila od Ćafe grbenom do vrha. Odatle pogled sam ide u pravcu Karanfila koji već štrče. Nakon 5 sati iscrpljujućeg prćenja stižemo na vrh, gdje nas je dočekao jak vjetar, zbog kojeg se nijesmo dugo zadržavali.

Dan kakav se samo poželjeti može, sunce, nebo bez oblaka, izuzetna vidljivost. Sve je blago talasasto, zaliveno snijegom. Pogled luta po dubini i uvijek se vraća na gorostasne Karanfile i na vrhove iznad Grebajskog Zastana koji se završavaju sa Maja Šnikut 2554 mnv duboko u Albaniji.