Maj Špina e Bukur ( u prevodu Lijepa Ledja) sa svojih 2464 mnv je najvisočiji vrh centralnog dijela Bjeljiča, koji je potpuna nepoznanica za planinare, jer se oni obično odlučuju za uspone na Kolate i Rosi a ovaj središnji dio je zapostavljen. Ovog puta sa nama su bili Džema Djonbalic i Zejnelj Dedušaj, ljudi koji su odrasli na katunu Bjeljič a samim tim i najbolji poznavaoci ove planine. Od njih smo saznali da je nekad na Bjeljiču bilo oko 3o stanova sa 3000 ovaca i nekoliko desetina goveda, dok je danas sve pusto. Iako na Bjeljiču nema nijedan izvor , problem sa vodom je rešavan pomocu snijega. Naime ljudi su nosili snijeg, koji se zadrzava tokom cijelog ljeta, u šatorska krila na ljedja sve do katuna gdje se topio u sudove i tako dobijali vodu za pice i za stoku. Nigdje se stoka nije mogla udebljati kao na ovoj planini. Pravac kretanja bio je sljedeci  Vusanje - selo Žarunice -katun Bjeljič - Gropa muznih ovaca - Špina Bukur. Dan je bio topao i polako smo išli što zbog Posta što zbog nepristupacnog terena. Sad sam vidio zbog čega je Bjeljič najkrševitija planina cjelokupnih Dinarida , to je krečnjčka površ sa bezbroj škrapa, vrtača i uskih procjepa dubine  i do nekoliko desetina metara u kojima je vječiti snijeg. U trnucima odmora Džem-Seljimi nam je pjevao uz ćufteljiju. Nagrada za sav trud i znoj koji smo prolili bila je u zaista širokom pogledu koji se pruža sa samog vrha.  Naši vodiči su nam pojasnili nazive svakog vrha u tom dijelu što mi brižno zapisujemo i saznajemo da u tom dijelu ima pet vrhova sa preko 2400 mnv. Nama pogled ide na planinski vijenac Hekurave koji se nalazi sa druge strane doline Valjbona, i koji je jedan od rijetkih na koji nijesu bili naši planinari.